Gotovo je neshvatljivo da se od 2000. godine u političkim forumima "vrti" ista retorika, ali se zakonodavna i izvršna vlast u vezi organizacije pravosuđa menja samo "fasadu". Postoje jasni međunarodni standardi kada su u pitanju mere kojim se obezbeđuje nezavisnost pravosuđa (sudska samouprava, sudski budžet, pravosudni savet, sistem izbora, napredovanja i razrešenja sudija, disciplinska odgovornost...), ali već petu godinu se o tom u političkim forumima samo priča ali se sporo kreće ka tim standardima. Nezavisnost pravosuđa ne može (i ne sme) zavisiti samo od ličnih svojstava sudija - o kako sada stvari stoje, jedino sudije su ti koji sada održavaju, koliko mogu, nezavisnost. Prevaljivanjem odgovornosti na pravosuđe, prikrivaju se pravi generatori krize u Srbiji i odvlači pažnja javnosti i međunarodne zajednice sa suštinskih problema koji koče tranziciju. Navešću samo jedan, konkretan primer koji se tiče ažurnosti - usled činjenice da država (izvršna i zakonodavna vlast) nije obezbedila ratnim vojnim invalidima i porodicama palih boraca dovoljna sredstva za urednu isplatu (a zakonom im je to garantovala), pred sudovima u Srbiji je podneto više desetina hiljada tužbi (Srbija ima preko 60.000 lica kojim je država priznala prava po Zakonu o osnovnim pravima boraca...). A onda oni koji su generisali taj problem, prozivaju sudove kako su neažurni jer imaju veliki broj predmeta, pa tako ispada da sudovi koče tranziciju. Na žalost, ovo nije jedini primer.